| Nije lako... Jedna od one dvije stvari u životu u koje se ne može netremice gledati, moja je svakodnevica. No, u životu se neke stvari ne mogu birati. Ono što se svakako može, jest način na koji se nosimo s njima. Nađem, tu i tamo, trenutke koji me ispune i obnove. Tjedan brzo prođe. Plivanje, trčanje, posao, briga... Ovaj vikend sam ponovno otrčao nordic stazu na Sjemenu. Snijega je bilo poprilično i uz blještavo sunce, sklopila se savršena slika za tih nekoliko slobodnih sati u danu. Uz malo sreće ovaj bi vikend trebao vidjeti Velebit. Makar samo za vikend... Čak i sada dok razmišljam o toj planini u misli mi dolaze žive slike onih 10 nezaboravnih dana jedne zime koje sam gore proveo. Ponekad treba tako malo truda da čovjek stigne daleko, a nekad, opet, ni bezbroj kilometara iza tvojih leđa nisu garancija da si se makar i malo pomakao. U svakom slučaju, nekako je sve oko mene izblijedilo i postalo manje važno, cijeli se svijet u mojim mislima pokorio prioritetima koji kroje moje dane. Nije tako strašno kako se čini... Jedno jutro ću se probuditi i sve će ponovno biti kao i prije... Sve osim mene... Kako samo idealno ovoj godini pristaje onaj citat: "..ovaj zivot je ostavština tisuću proživljenih smrti.." ili kako bi Balašević ispjevao: "sve se mijenja i sve teče..." |
Waiting
for a change...